Thursday, March 16, 2006

"OGNJEM" u CNP-u

Fantastična drama „Ognjem ili San o vladaru“ Mirjane Drljević, u režiji Branislava Mićunovića, izvedena je premijerno ovih dana u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, pod nesto izmenjenim imenom SAN O SVETOM PETRU CETINJSKOM. Prenosimo kritiku Balše Brkovića objavljenu u dnevniku „Vijesti“, u nadi da ćemo ovu predstavu veoma brzo moći da vidimo na nekoj od beogradskih scena.

Lekcija iz vladanja

Sveti Petar Cetinjski je u anketi koju su svojevremeno objavile “Vijesti” od umnih glava izabran za - crnogorsku ličnost milenijuma.
Razlozi za to, makar dijelom, leže u činjenici da je on bio tako različit od Crnogoraca - mudar, duševan, obrazovan, daleko od arogancije i primitivizma koji je jednako krasio njegove savremenike kao i nihove današnje potomke. I kao takav, Sveti Petar je jedno neobično ogledalo Crnogoraca u svim vremenima - ogledalo koje ne pokazuje kakvi jesmo, nego kakvi bi trebalo da budemo. U tom smislu on je odista označen ključnom svetačkom osobinom - uzoritošću. No, kada sve ovo Crnogorci znaju (ili bi se bar moglo pomisliti da znaju - jer je kult ovoga sveca u narodu uvijek bio jak) ostaje najvažnije pitanje - zašto je sve (ili gotovo sve) i dalje isto, zašto bi cetinjski svetac i danas jednako glavoboljao, molio i kleo svoju divljačnu i neuljuđenu pastvu. U odgovoru na ovo pitanje leži - crnogorska budućnost.
Predstava “San o Svetom petru Cetinjskom” nužno aktivira neka od sličnih promišljanja. Autorka teksta, dramska spisateljica Mirjana Drljević inteligentno je postavila priču, spretno se oslanjajući na neke od postojećih književnih svjedočanstava o vladaru i svetitelju. Narativni okvir predstavlja adaptacija jednog poglavlja iz “Monigrena” Jevrema Brkovića, čime je izabrana fikcijska osnova, što, naravno, daje mnogo širi prostor od istorijskog okvira, a Drljevićka je valjano inkorporirala u svoj tekst i neke druge elemente crnogorske književne tradicije (“Ljetopis Popa Dukljanina”, Poslanice Svetog Petra). Na taj način ona je ispričala priču o nevoljama vladanja. Nekada je, naime, nužno napraviti strašan izbor. A ta pozicija je uvijek književno izazovna. (Viljem Stajron je u romanu “Sofijin izbor” tretirao jednu sličnu situaciju, ali na individualnom, a ne kolektivnom planu.)
U jedno, neimenovano crnogorsko selo došla je kuga. Doktor obavještava vladara da je, vjerovatno jedini lijek - oganj. Spaliti selo da bi se sačuvao ostatak Crne Gore. Svetac je dakle pred izborom - učiniti paklenu stvar koja će spasiti narod, ili, pak, ostati u prostoru nade i vjere, ne okrvaviti ruke i - osuditi cijelu Crnu Goru na smrt.
Čitava ta situacija, sa dramskim potencijalom jedne hamletovske dileme, otvorila je prostor za lucidno razmatranje o sudbini i poziciji vladara. Cinični doktor (odlična interpretacija Nikole Ristanovskog) u jednom momentu kaže vladici - ako kuga uništi Crnu Goru, nisi to uradio ti, nego kuga, a ako izgori selo, opet nisi ti, nego oganj. Strategija dostojna modernih marketinških stručnjaka u politici. Naravno, Sveti Petar odbija da misli tako. On zna da se odgovornost mora preuzeti. To je osnovna lekcija iz vladanja.
Sticajem okolnosti, desilo se da ova predstava danas ima aktuelnost, i to dvostruku. S jedne strane - pred vratima modernog svijeta je strašna mogućnost pandemije, a s druge - iracionalnost i divljačnost Crnogoraca i danas se ukazuje najrazličitijim, uglavnom političkim povodima, baš kao i u vrijeme o kojem predstava govori.
Branimir Popović, nakon vladike Danila, odigrao je još jednog vladara iz dinastije Petrović. On funkcioniše kao scenski stožer, sugestivan je i priziva gledaoca na igru empatije.
Mirko Vlahović je dobro odigrao Maksima, premda, nakon uvodnog dijela predstave, njegov lik nepotrebno ide sasvim u drugi plan. Jelena Nenezić i Pavle Burić su korektno scenski oživjeli Mirnu i Pavla, a pamtljive minijature su napravili Mladen Nelević i Slobodan Marunović kao zakrvljeni Crnogorci koje ni svetac ne može da pomiri. Kostimografiju potpisuje Srđan Vukčević, a muziku Ljupčo Konstantinov, sada već stari saradnik CNP-a.
Naravno, Branislav Mićunović je ponovo napravio sjajnu predstavu (uključujući i funkcionalno, vizuelno moćno scenografsko rješenje), koja čak komunicira i sa nekim elementima njegovog izuzetnog “Gosrkog vijenca” iz 1997.
I dobro je da su među prisutnima na ovoj premijeri bili i mnogi današnji crnogorski prvaci. Pored dobre predstave, i podsjećanja na vjerovatno posljednjeg crnogorskog vladara kome je odista Crna Gora bila važnija od same vlasti (“Kad bilo koja kuća crnogorska prokišnjava, meni kapa za vrat”, kaže svetac u predstavi) dobili su i besplatnu poduku o (teškom) vladarskom poslu.

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dopada mi se poezija poznatog,popularnog i slavnog pjesnika Stojan Simica Krpice(Visnjislav Visnjev Vobanolec Mikadeak),evo jedne njegove pjesme.

Ti si
moja boginja

iako ne znas
direktno
ni ko nisi
ni ko si:
Ti si moja boginja!

Iako ne znas
neposrerdno
ni sta nisi
ni sta si:
Ti si moja boginja!

Iako ne znas
direktno
ni ko sam
ni ko nisam:
Ti si moja boginja!

Iako ne znas
neposredno
ni sta sam
ni sta nisam:
Ti si moja boginja!

Iako ne znas
direktno
sta je
i sta nije
zivota:
Ti si moja boginja!

Iako ne znas
neposredno
ni sta jeste
ni sta nije
Bog:
ti si moja boginja!
Iz knjige "Igra ljudi kralja srca X"

Stojan Simic Krpica
(Visnjislav Visnjev Vobanolec Mikadeak)

4:47 PM  
Anonymous Anonymous said...

I'm really enjoying the design and layout of your blog. It's a very easy on the eyes which makes it

much more pleasant for me to come here and visit more often.
Did you hire out a developer to create

your theme? Superb work!

my site ... golf rhode island

5:50 PM  
Anonymous Anonymous said...

It’s really a cool and helpful piece of information. I’m glad that you

shared this useful information with us. Please keep us up to date like this.
Thanks for

sharing.

Also visit my site - www.francoamerican.org

9:18 PM  

Post a Comment

<< Home