"OGNJEM" u CNP-u

Fantastična drama „Ognjem ili San o vladaru“ Mirjane Drljević, u režiji Branislava Mićunovića, izvedena je premijerno ovih dana u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, pod nesto izmenjenim imenom SAN O SVETOM PETRU CETINJSKOM. Prenosimo kritiku Balše Brkovića objavljenu u dnevniku „Vijesti“, u nadi da ćemo ovu predstavu veoma brzo moći da vidimo na nekoj od beogradskih scena.

Lekcija iz vladanja

Sveti Petar Cetinjski je u anketi koju su svojevremeno objavile “Vijesti” od umnih glava izabran za - crnogorsku ličnost milenijuma.
Razlozi za to, makar dijelom, leže u činjenici da je on bio tako različit od Crnogoraca - mudar, duševan, obrazovan, daleko od arogancije i primitivizma koji je jednako krasio njegove savremenike kao i nihove današnje potomke. I kao takav, Sveti Petar je jedno neobično ogledalo Crnogoraca u svim vremenima - ogledalo koje ne pokazuje kakvi jesmo, nego kakvi bi trebalo da budemo. U tom smislu on je odista označen ključnom svetačkom osobinom - uzoritošću. No, kada sve ovo Crnogorci znaju (ili bi se bar moglo pomisliti da znaju - jer je kult ovoga sveca u narodu uvijek bio jak) ostaje najvažnije pitanje - zašto je sve (ili gotovo sve) i dalje isto, zašto bi cetinjski svetac i danas jednako glavoboljao, molio i kleo svoju divljačnu i neuljuđenu pastvu. U odgovoru na ovo pitanje leži - crnogorska budućnost.
Predstava “San o Svetom petru Cetinjskom” nužno aktivira neka od sličnih promišljanja. Autorka teksta, dramska spisateljica Mirjana Drljević inteligentno je postavila priču, spretno se oslanjajući na neke od postojećih književnih svjedočanstava o vladaru i svetitelju. Narativni okvir predstavlja adaptacija jednog poglavlja iz “Monigrena” Jevrema Brkovića, čime je izabrana fikcijska osnova, što, naravno, daje mnogo širi prostor od istorijskog okvira, a Drljevićka je valjano inkorporirala u svoj tekst i neke druge elemente crnogorske književne tradicije (“Ljetopis Popa Dukljanina”, Poslanice Svetog Petra). Na taj način ona je ispričala priču o nevoljama vladanja. Nekada je, naime, nužno napraviti strašan izbor. A ta pozicija je uvijek književno izazovna. (Viljem Stajron je u romanu “Sofijin izbor” tretirao jednu sličnu situaciju, ali na individualnom, a ne kolektivnom planu.)
U jedno, neimenovano crnogorsko selo došla je kuga. Doktor obavještava vladara da je, vjerovatno jedini lijek - oganj. Spaliti selo da bi se sačuvao ostatak Crne Gore. Svetac je dakle pred izborom - učiniti paklenu stvar koja će spasiti narod, ili, pak, ostati u prostoru nade i vjere, ne okrvaviti ruke i - osuditi cijelu Crnu Goru na smrt.
Čitava ta situacija, sa dramskim potencijalom jedne hamletovske dileme, otvorila je prostor za lucidno razmatranje o sudbini i poziciji vladara. Cinični doktor (odlična interpretacija Nikole Ristanovskog) u jednom momentu kaže vladici - ako kuga uništi Crnu Goru, nisi to uradio ti, nego kuga, a ako izgori selo, opet nisi ti, nego oganj. Strategija dostojna modernih marketinških stručnjaka u politici. Naravno, Sveti Petar odbija da misli tako. On zna da se odgovornost mora preuzeti. To je osnovna lekcija iz vladanja.
Sticajem okolnosti, desilo se da ova predstava danas ima aktuelnost, i to dvostruku. S jedne strane - pred vratima modernog svijeta je strašna mogućnost pandemije, a s druge - iracionalnost i divljačnost Crnogoraca i danas se ukazuje najrazličitijim, uglavnom političkim povodima, baš kao i u vrijeme o kojem predstava govori.
Branimir Popović, nakon vladike Danila, odigrao je još jednog vladara iz dinastije Petrović. On funkcioniše kao scenski stožer, sugestivan je i priziva gledaoca na igru empatije.
Mirko Vlahović je dobro odigrao Maksima, premda, nakon uvodnog dijela predstave, njegov lik nepotrebno ide sasvim u drugi plan. Jelena Nenezić i Pavle Burić su korektno scenski oživjeli Mirnu i Pavla, a pamtljive minijature su napravili Mladen Nelević i Slobodan Marunović kao zakrvljeni Crnogorci koje ni svetac ne može da pomiri. Kostimografiju potpisuje Srđan Vukčević, a muziku Ljupčo Konstantinov, sada već stari saradnik CNP-a.
Naravno, Branislav Mićunović je ponovo napravio sjajnu predstavu (uključujući i funkcionalno, vizuelno moćno scenografsko rješenje), koja čak komunicira i sa nekim elementima njegovog izuzetnog “Gosrkog vijenca” iz 1997.
I dobro je da su među prisutnima na ovoj premijeri bili i mnogi današnji crnogorski prvaci. Pored dobre predstave, i podsjećanja na vjerovatno posljednjeg crnogorskog vladara kome je odista Crna Gora bila važnija od same vlasti (“Kad bilo koja kuća crnogorska prokišnjava, meni kapa za vrat”, kaže svetac u predstavi) dobili su i besplatnu poduku o (teškom) vladarskom poslu.